10 Dec, 2010
Vaš Stanimir Branimir
Naslov ovog bloga je "ne znam zašto ljudi, a zapravo znam". Naslov članka koji trenutno pišem jos nije smišljen. Verovatno se pitate zašto se blog tako zove, a još veća verovatnoća je i da se ne pitate. Iskreno, nemam pojma ni ko će ovo da čita. Ali da krenem od samog početka...
Krenuh da pijem kafu, naplju 'ladno, smrzao se već par puta i pomislih...ajd' da pišem blog, to je sada fensi. Svi objavljuju svoja mišljenja o svemu i svačemu, pa zašto ne bih i ja. A i kada nemam kome da se izjadam, ukucam username i šifru, i eto mene kod terapeuta.
I dođem ja ovde, i odmah muke na prijavljivanju...koji username da stavim?! Rekoh, uzeću moj omiljeni pseudonim "Stanimir Branimir". Al' neće moći...vele, dugačko je, ima razmak, ima velikih slova...pa skratih na stanybra.
Super, odradio sam najteže, pomislih. Ali onda traži temu o kojoj ću da pišem. Kakva tema, ne znam ni sam. Ima svega i svačega, puno toga o čemu ću nekada poželeti i da pišem. Te stavim razno, pa nauku, te ovo, te ono...i pojaviše se ljudi. Sve je nekako vezano za ljude, čak i ono što nije direktno...ne bismo diskutovali da nije ljudi. I tako nastade naslov ovog bloga.
I onda sam još morao da biram kako će blog da izgleda. Da li da bude taman ili svetao? I odradih nešto kao eci-peci-pec...tako da je to to, otprilike, dok ne shvatim šta zapravo želim.
A naslov članka jos nisam smislio, nadam se da hoću. O čemu ću pisati? Ne znam. Šta još da napišem? Mislim da je dosta, zapravo, znam da jeste. I previše za uvod.
Srećno vam bilo,